Malcolm Lowry Quote

Voda je još cureći u bazen - Bože, kako umrtvljujuće sporo - ispunjavala tišinu između njih...Bilo je tu još nešto: Konzulu se činilo da još čuje glazbu plesa što mora da je već davno prestao, i kao da je tu tišinu prožimao uminuli tutanj bubnjeva. Parija: to je značilo i bubnjeve. Parian. Ta je gotovo opipljivo odsutna glazba bez dvojbe stvarala tako neobičnu iluziju da su se stabla naizgled tresla u taktu s njom, iluziju što je ne samo vrt nego i ravnicu iza njega, cijeli prizor pred njihovim očima, ispunjala užasom, užasom nepodnosive nestvarnosti. To mora da nije nenalik, rekao je sebi, onome što neka luda osoba trpi u onim trenucima kad, dok bezopasno sjedi u dvorištu ludnice, ludilo iznenada prestaje biti utočište i utjelovljuje se u nebu što se razmrskava i cijeloj okolini, u čijoj prisutnosti razum, već onijemio, može samo pognuti glavu. Nalazi li luđak u takvim trenucima, dok mu misli poput topovskih kugla grme mozgom, utjehu u nježnoj ljepoti parka ludnice ili obližnjih bregova s onu stranu užasnog dimnjaka? Teško, osjećao je Konzul. A glede one posebne ljepote, znao je da je ona mrtva kao i njegov brak, i hotimice zaklana.